Aleksandra Elčić

Oluja

            Ako satelit NASA-e može da snimi podvodnu oluju velikih razmjera negdje u vodama Južne Afrike i nadležni uz upozorenje spriječe kakve katastrofe što su se mogle dogoditi pomorskim plovilima, a ni za živi svijet mora, kažu, nije bilo opasnosti, upitam se, može li kakav satelit snimiti oluju ljudske gluposti velikih razmjera, pa da nadležni uz upozorenje spriječe kakve katastrofe što prijete sravniti i ovaj mali rezervat intelektualno živućeg dijela društva?

            Kada se malo osvrnem, shvatim da za ovakav upit nemam sve uslove što bi mi trebali da ga riješim, zapravo da nekakav odgovor dam. Satelit za lociranje gluposti nemamo, nadležne, koji bi spriječili katastrofu, takođe nemamo. Imamo samo ljudsku glupost, očigledno neuništivu.

            Svako društvo ima svoje intelektualne praznine, ali naše je specifično. Mi smo samo praznina. Zanemarljiv je broj intelektualaca u nas (kada kažem intelektualac, mislim na jedinku koja tako živi, razmišlja, a nikako na one koji će se kakvim pečatima, sa nešto pročitanih filosofskih eseja, intelektualcima nazivati), sa druge strane, zapravo sa svih strana, velika je količina onih drugih, te tu nam nema spasa, naizgled.

            Koliko god mi vjera jaka bila, a vjerujem u to da će isplivati na površinu i krenuti da se rascvjetava ono što zaista vrijedi, a da u ponoru, zanavijek, nestaće sav izbljuvak društveni. Dakle, koliko god vjerovala, poraze me pregledi televizijskih stanica, prelistavanje dnevne štampe, najezda literature koja usmjerava, savjetuje, upozorava kako, koliko, čime mjenjati sopstvene živote, kao da ih sopstvenima možemo nazivati u sred ovog haosa.

            Dokle ćemo podspješivati ekološku katastrofu rabeći papir na one koji pišu, a pisati ne umiju? Koji nas to frulaš i kojom melodijom mami na glasačka mjesta gdje zaokružujemo one što uzimaju, a ne daju, što kazuju, a ne znaju? Koliko će nas još puta zaustavljati na startnoj poziciji i pomjerati par koraka unatrag? Do kada ćemo sve to prihvatati?

            Da li vam je teško kada gledate scene iz kakvog filma koji se bavi temom robovlasništva? Uh, predpostavljam da je baš neprijatno gledati prizor gdje neuhranjen crnac, upregnut, tegli kakva pretovarena kola? Može čovjek lako da se zaplače. Da ne biste trošili suze na tuđu nevolju, samo se malo osvrnite oko sebe. Možda ne vučete teška kolica, ali sam sigurna da pogledate program neke od nacionalnih, domaćih televizija? Predpostavljam da zadržite pažnju na nečemu što nazivaju Talk Show, gdje vam kakve televizijske, filmske, političke zvijezde kazuju kako idu na pijacu? Čitate li one pisotine na teme ili sa naslovima kako sa kilažom? Kako do psihijatra? Kako protiv muškarca? Kako sa ženama?

            Ukoliko vam se potkrao pogled na nešto od ove društveno – kulturne bljuzgavice, okliznite se slobodno! Možda ćete lakše, ležeći u glibu, pošto prvo dobro tresnete o pod, shvatiti da ste jednako rob, kao akter pomenute scene iz filma sa tematikom robovlasničkog društva. Kada ustanete, što ne bih savjetovala, jer manje ste uočljivi, pođite da zaokružite svog vlastelina. Ovo je demokratsko društvo gdje vam je dozvoljen momenat izbora.

            I dok venete u neznanju da svakako ste rob kakvu god kravatu nosili, u nekoj ruskoj laboratoriji raste jedna nježna biljka bijelog cvijeta oživljena iz sjemena što ga je vjeverica pohranila prije 30 000 godina u vječnom ledu Sibira.

A zemlja bješe bez obličja I pusta I bješe tama nad bezdanom…

…koji vam je zemlju učinio posteljom, a nebo zdanjem…

…I duh Božiji dizaše se nad vodom…

…koji s neba spušta kišu I čini da s njom rastu plodovi, hrana za vas…

…I još reče Bog: “ Evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, I sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu…

…zato ne činite svjesno, druge Alahu ravnim…

…ne pravi sebi idola niti kakva lika. Nemoj mu se klanjati niti mu služiti…

…Alah će, ima nade, oprostiti jer Alah briše grijehe I prašta…

…”Oprosti im, jer ne znaju šta čine”…

Koliko različitosti možemo uočiti da rječju nasrnemo na različitog nam, a umjeli smo I oružjima nasrtati? Nismo li s početka, kao I s kraja, isti? Jesmo, ali smo inficirani manipulativnim virusom “boljeg” I “ispravnijega”.

I dok mirisi raspoloženja raznih, a zlo I mrzost kakva su osnova im, isparavaju iz menzura u laboratorijama  religijskih modifikatora, mi vjerujemo! I odavno, već, ne odgovaramo “u šta” nego “kome”. Ko su ti “kome” kojima vjerujemo I šta to hoće postići? Njihove želje nisu sporne. Dobro im ide. Imamo preranih smrti što ih još uvijek zalivamo ranim suzama. Ali neću o Njima, jer ne umijem. Oni umiju. Na žalost. Hoću o Nama, koji ne umijemo. Na žalost.

Možemo li od početka? Neka na početku bude čovjek. Visok, nizak, crn, bijel, crven, žut, mršav, debeo, plav, riđ. Svakako, satkan od dominantnih I recesivnih osobina. Spakovan u neki genetski kod ili kod u njega, svejedno je. Čovjek kao čovjek, sa spoljnim I unutarnjim razlikama, a opet isti. Toliko isti da kada pomislite da plavokos odrubljuje glavu onome što mu tu glavu kakve crne vlasi pokrivaju, zvuči besmisleno, a izgleda poražavajuće. Možda su misli I ideologije nešto drugo. Nešto što bi nosilo više težine I teže padalo za razumjevanje, dakle nerazumjevanje.

            Smanjuje li se to kopnena površina planete na kojoj obitavamo ili se češće razmnožavamo no što umiremo? Tjesno nam je? Jesmo li poput skakavaca počeli u tjesnoći da se češemo jedni o druge iritirajući naravi nam preke? Počeli smo u najezdi da tamanimo i uništavamo nepovratno ono što prije nas ostaviše. Iza nas neće ostati traga. Možda je tako jeftinije. Jeftinije, jer istoću različitosti u nas nećemo razumjeti koliko god se ko od nas trudio da nam je stavi do znanja. Zaključane su nam te fijoke ili je do problema došlo još u izgradnji.

            Najtužnije od svega jeste pojava ili odvajkadašnje postojanje onih što razumiju. To nam je najnedorečenija, samim tim i najslabija tačka. „Propagandno tolerantni“. Saosjećajni prema komšijinoj kravi dok se dim vije iz njihove štale. Moram ove ruralne metafore zbog prepoznavanja. Već ih vidim kako odbijaju i uzmiču, al’ Ono iz njih neće! E, Prepoznati, kad si već tu, usvoji ovo: „Zaboravi ideju da govoriš šta misliš, samo ne kazuj šta ne misliš. Ne oplakuj smrti tuđih ukućana, kada su ti oni procenat statistike, i nikada nikakve veze sa njima i bolom u njih ne možeš naći do da taj isti bol podrivaš, oživljavajući ga svojom glupošću. Razmisli, prije no što bilo šta zaustiš da kažeš. Ako ne umiješ da razmišljaš, onda ništa i ne kazuj!“

Ali oni mogu da govore! Sloboda! Sloboda govora! Sloboda baljezganja. Ako vidim samo jednu sliku gdje je baljezgar rekao ili učinio šta za dobrobit drugoga (a da taj drugi baljezgar i sam nije), ja ću da zamuknem. Ne zanavjek, al’ ću da zamuknem. Mada ni ovo ne odjekuje. Ako se zapati na dva mjesta, meni će biti lakše.